ŠIBENIK,DESTRUKTIVNOST OKO MENE

nedjelja, 24.05.2015.

ŠKOLSKE KLUPE

Zaustavio mi se pugled na osmrtnici, preminula je uciteljica ROŠA VINKA.
Vratio mi se film iz davne prošlosti. Velika sam, idem u 1. razred, škola je blizu, Lega su je zvali. Svidjela mi se ucionica s velikim prozorima, i klupama za dvoje iz jednog komada. Bilo nas je trideset i nešto mališana, ja nikog nisam poznavala, jer nisam išla u obdanište. Prvi dani su bili zanimljivi, crtancica, ravne crte, kose crte, dvije jabuke i još dvije jabuke. Pazila sam da crte ne prelaze crtovlje, i cudila se onima koji nisu znali koliko je dvije i dvije jabuke. Dani su prolazili, ja sam upoznala svu djecu iz razreda, ali nažalost i staleške razlike. Moji roditalji nisu imali nikakvu veliku titulu, niti bili na visokoj funkciji. Kada sam prvi put doživika da netko za lošiji rad dobije bolju ocjenu, požalila sam se mami. Mama je pitala uciteljicu Vinku da li je to istina, ali ona je rekla da nije. Nisam ja bila sama koja je bila zakinuta za ocjene, svi mi iz radnickih obitelji trebali smo se duplo trsiti. Ophođenje s đacima je opet druga prica. Onima koji su imali roditelje direktore, doktore, profesore uciteljica Vinka se obracala s dušo kako mama i tata, pozdravi ih, a nama ostalima se obracala samo ako je imala kritiku. O pokojnima sve najbolje. Šibenski đir je bio takav. Nije ona razmišljala o tome da se djeci nepravda ureže u pamcenje, da boli kad satima crtaš obližnj zvonik, i vjerno ga preneseš, a ona ti ne uvaži, jer nisam to mogla ja nacrtati. Laka ti zemlja Vinka.

subota, 16.05.2015.

MOGLA BI U PRŽUN

Ma koji pržun,mogla bi u ludnicu, jer sam 100% luda.Ja pišem o destruktivnosti u svom Šibeniku, ali ova pošast je zahvatila i njega i cili svit. Dakle 100% sam luda jer mislim da je strastvena veza i ljubav među istim spolovima bolest, u najblažem smislu bi me okarakterizirali ogranicenom. Moje jedino opravdanje je da sam rođena u vrijeme kad je i medicina to smatrala bolešcu.
Ta bolest postoji oduvijek, kadkad iz hira, kadkad iz objesti, katkad jer ste bili u položaju da morate podnositi zlostavljanje, ali ovo danas je bolesno stanje. Jedni se boje poraza kod suprotnog spola, a drugi imaju poremecaj osobnosti. Sve to štima, to je njihov problem, žao mi ih je, ali ko je bolest kupio?! Nije mi jasno (100% jer sam ogranicena) zašto paradiraju, šta će im brak, šta će im djeca? Paradiranjem se busaju u prsa svojim hendikepom, ako ima onih koji bi ih napali, ovako će ih napasti još prije, iako ja mislim da ti koji ih napadaju nisu pravi muškarci, možda imaju isti virus, ali ga skrivaju. Brak, pa postoje javni bilježnici, oporuke, i takozvani divlji brak, šta će im papir ako se vole,to je samo dodatni trošak kao i drugima u slucaju rastave. Djeca, nažalost nije uvijek tako, ali djeca bi trebala biti plod ljubavi. To je nešto prekrasno, kad dvoje koji se vole dobiju plod svoje ljubavi, nešto šta su skupa napravili i skup je njihovih gena. Žao mi je napuštene djece , i bez roditelja, ali umetnuti ih među bolesnike,zar to nije bolesno?!
Ma živo me zanimaju vaši komentari.
Pisat ću vam da li sam dospjela u pržun ili ludnicu,NNNI.

četvrtak, 29.04.2010.

PRIČAM TI PRIČU

Neš ti. Svakodnevno oko sebe, u TV sapunicama i šire slušam priče kao dogodilo se! Mislim pritom na preljub. Aj vi meni recite kako se to može dogoditi? Brak bi trebao biti svetinja. Svidi se meni masu interesantnih ljudi, ali svatko ima pravo izbora, ne kupiš odmah neki predmet,valjda pogledaš i druge ponude i opet se dogodi da nakon kupnje vidiš i bolje. Tako je i s izborom bračnog partnera. Postoji rastava, jer kad se ne može,ne može se, ali dupli život? To je stresno. Da se vratim na početak. Dogodi se kemija između vas i prijateljevog partnera(jer tuđe je uvijek bolje) i prigode beru jegode, a vi kažete-dogodilo se. Kasnije ima raznih završetaka, ali su uvijek za nekog bolni, ako ne i za sve. Dakle iz vlastitog iskustva govorim da je ono "dogodilo se", pričam ti priču. Ljek da se ne dogodi je maknuti se od te osobe odmah, jer ljubav se rađa vremenom, a sve šta radite, radite svjesno. uvijek postoji izbor. I onda, - treba se zapitati -zar nisam sposoban-a naći slobodnu osobu-, ta je sjedalica več zauzeta. Vjerujte nakon nekog vremena prođe, da vam bude lakše izdaleka tražite mane na toj osobi, a ima ih sigurno, ideali ne postoje. Ima nas sa više, ili manje mana, ali svi ih imamo. Sreća je lijepa, samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da, iz pjesme D.M.-Ne, nemoj mi prići. Pa sad vi birajte, al" ne pričajte priče.

srijeda, 28.04.2010.

DEPRA

Rekla ja jedna moja sugrađanka:"ljudi moji šta je ovo, svi su u nekoj depri"!? Pitam se ko je znao za depresiju prije 50, ma kojih 50, prije 20 godina? Život nikom nije crveni tepih posut ružinim laticama. Kako bi znali cijeniti lijepe trenutke kad nebi bilo ružnih? Šta je uopće depresija, žaljenje samog sebe, zatvaranje u sebe i kukanje nad samim sobom. Egoizam, tj. ja pa ja. Kako vam se čini kad se to tako objasni? Ako je vama tako grozno, onda napravite nešto za ljude koji vas okružuju, a možete i za sebe (tu ne spada trošenje novaca), zapamtite da ovaj svijet nije stvoren samo zbog vas. Nema opravdanja tipa teška bolest, gubitak bliske osobe, rub egzistencije, nedostatak ljubavi, a da ne nabrajam one puno banalnije razloge. Grozno je kad čovjek trpi bolove, ali to se rješava ljekovima (ako je moguće), od kukanja nam neće biti lakše, samo onima oko nas teže. Smrt, ako smo izgubili osobu na koju smo se oslanjali u svakom pogledu, onda je to teško i znat ćemo još više je cijeniti nakon smrti, dijete je grozno izgubiti, ali pogledajte svijet koji je napustila svaka umrla osoba.Spasila se ljudi moji. Ludo vam i bezosjećajno ovo izgleda znam, ali zar nismo svi samo prolaznici na ovom svijetu i život koji nam ja dan moramo živjeti kako najbolje znamo. Koja depra, radi nešto konstruktivno, pa makar to ostane neprimjećeno. Ovo vam sve pišem iz vlastitog iskustva, ovom filozofijom se branim od depresije. Gledajte ovo, svi imamo neke strahove-fobije, sve su one u biti strah od smrti, ili samoće možda. Ljudi najčešće govore da je to jače od njih. Znamo da je to ipak sve u našoj glavi, tj. postoji autosugestija, jer ako se prepustimo strahu, on će nas doslovno pojesti. Ako se upitamo zašto se bojimo zatvorenog-malog prostora, visine, psa, zmije i ko zna čega, opet dolazimo na strah od smrti. A zašto se bojimo smrti, pa svi ćemo umrijeti , ko prije ko kasnije, ali ćemo umrijeti i zašto se onda bojati i uopće razmišljati o smrti. Jedna pura, tri pandura, svakom dođe smrtna ura. Dakle smail šta si danas živ i čitaš ovo, a od života uzmi sve šta možeš, a da ne povrijediš druge (namjerno), ko ima vremena za depru, neka nešto radi!!!

srijeda, 21.04.2010.

PRAVOPIS

Još jedno objašnjenje. Kad me pukne pisanje, ruka samo leti po tastaturi, lijepo piše pregledaj tekst, ali kako bi se ljudi usput nasmijali uz ozbiljne teme?!

subota, 17.04.2010.

ŠIBENSKI DIŠPET

Eeee,to vam je posebna priča.Dišpet ( da se odmah razumimo), ne mora uvik biti loš.Kad te dišpet pokreće da bolje radiš,izgledaš i ophodiš se prema drugima,onda je to dobro, iz dišpeta, ali dobro. Na ovaj tekst potakla me jedna starija Šibenka.Pričala mi je o svom djetinstvu,i kako su znali biti gladni.E, tu dolazi dišpet.Njezina mama bi u takvim danima stavila krpu na dasku za tuči meso, i onda udri batićem za isto,da susjedi misle kako oni imaju šnicele za ručak.I šta,oni su i dalje bili gladni,a oni jadnici možda su i sami gladni,pa i oni naprave isto,imaju i oni batić i dasku za meso, a meso, više-manje!Komićna je ta slika, i žalosna, jer i dalje su gladni bili gladni, a siti, siti.Znate onu, meti ispred svojih vrata?Šibenčani imaju običaj viriti pod tuđi tapet,gledati tuđe smeće,a svoje iz dišpeta neće nikome otkrit.Šta to ima u ljudima tužno, da ulaze u tuđe živote, . . .

ponedjeljak, 12.04.2010.

NEKI ČUNI LJUDI

Šibenik,živim u njemu od rođenja i uvijek kažem da mi je to izazov.Nije lako plivati u Šibeniku.Skoro svaki dan dođem u situaciju da zapjevam stih:Šibenik je to . .,zašto,zato šta je pojednostavljenim riječnikom kod nas sve naopako.Neznam ni odakle bi poćela,ni kako bi to objasnila.Klasne razlike su uvijek bile vidljive,a svi smo ponikli od težaka.U svakom Šibenčaninu u skoro svakom momentu u nekom kutu mozga stoji pitanje-šta će svit reći?!-,iz prostog razloga šta i sam stavi svoju masku i onda gleda i komentira šta je ko obuka,s kim pije kavu,di je otiša na većeru,šta je postiga, šta jede,kako izgleda.....,itd,itd.Čemu?Normalno je da svatko sebi bira društvo koje mu paše,onda bi one ostale trebalo pustiti da žive svoj život kako znaju. Dvoličnost je opće poznata i ne samo u Šibeniku.Sad su s nekim pili piće,a čim se makne izogovara ga reklo bi se na pasja kola.Šibenčanina ćete prepoznati po tome šta ma gdje bio zauzma pozu ko sam-šta sam,i onda gleda ko je s kim, i šta radi.Na dočeku jedne Nove,u nekom hotelu bijo mi je smiješno moje društvo,dok su se drugi totalno opustili i uživali ja nisam imala s kim plesati, jer je jedn bio skroz zaokuolen hranom(konzumacijom i prigovorima), drugi se rugao ostalima kako plešu, pa šta će se i nemu rugati,a treći je svaki malo morao pratiti ženu u sobu da se presvuće,jer ni ova kombinacija nije dobra.Zaboravih reči da smo svi ludilo pametni,skromnost nam nije neke vrlina.Tako u društvu za stolom svi znaju kako bi trebalo i šta bi trebalo,po pitanju bilo čega,a kad su u prilici napraviti nešto konkretno nema ih nigdje.Zbog svega navedenog Šibenčani i ne primjećuju grad u kom žive.Ja se uvijek iznova divim građevinama i detaljima koji nas okružuju,zaljbljena sam u Šibenik i strašno tužna šta su mnogi prekrasni resursi neiskorišteni,zapušteni i devastirani.Šibenik je to...! Ja volim sve te ljude,moji su,znam unapred šta će ko reći,kako će postupiti,koji put me poneko ugodno iznenedi,a ja plivam i uklapam se koliko ja to želim, jer šta će svit reći ako previše odskačeš.....

utorak, 06.04.2010.

PRVI PUT

E sada ljudi oćekuju da im pišem o nekom svom prvom putu?Je prvi put izbacujem iz glave svoja razmišljanja u javnost.(moram vas zamoliti da ignirirate č i ć,jer puno nas iz Šibenika nezna rezlikovati ta slova,dakle oprostite unapred)Idemo dalje.Za prvi put sam se odlućila pisati o rodnom gradu.Šibenik je nekad stvarno bio grad,težaćki ali grad!Siječam se svog najranijeg djetinstva(predškolskog),u lijepe sunćane dane,mama bi mi obukla hlaćke(tako se ona izražavala),uredno napravila razdjeljak na kosi i isplela mi pletenice,e onda smo išle u šetnju.Nogu pred nogu i eto nas na Šubićevcu(dok ovo pišem cijelo vrijeme mi se mota po glavi palatalizacija i sibilalizacija,kgh i czs,ali ni to ne pomaže oko č i ć),zoološki vrt,tu sam uvijek uživala.Oduševljavao me paunov rep,čudila sam se pelikanovom kljunu,a za srne smo uvijek donosile nešto za papat,nebili nam prišle,i znala sam mirovat s ispruženom rukom čekejući te plahe životinje da mi priđu,a bile su tako lijepe.Tamo negdje u sredini iza žice u posebnom kavezu bio je i neki vuk,vuk samotnjak,bilo mi ga je žao.Uživale bi tako u šetnji okolo žice koja je okruživala zoo.Mama kaže da je nekad bilo više životinja,nisam ni ja sve nabrojila,ali u mom sijećanju su se urezale ove.nakon zoo-a otišle bi na ljulje.Ljulje nisu bile kao danas,bilo ih je,ali mi smo imali još jednu vrstu,kako da vam je opišem?Na drvenoj konzoli nalazile su se dvije drvene klupe(dvosjed) okrenute jedna prema drugoj,a ispod su bile spojene drvenim podom(sve nad zemljom),svaka klupa je bila ljulja,. ali bile su spojene tin drvanim podom.Na tim ljuljam su se znali ljulati đaci.Djevojćice bi sjele na klupe,a dečki bi stali u sredinu na dasku i tako ih ljuljali.Bilo je tu i skrike i vike,i simpatija,i slučajnih padova,ali na odabranu djevojćicu.Trebalo je dugo ćekati red,pa bi me mama odvela na klizu,a ona je bila stara izlizana,ali cijela,i super kliska.Gore-dole,gore-dole,i ajmo radit kule u pijesku oko klize.Kule u pijesku(uvijek ih neko sruši)!Sada bi najrađe završila o Šubičevcu,ali ima jaš jedna prošlost.Jednom se samo dogodilo da su me mama i tata kao malu poveli sa sobom navečer vani, i drago mi je,jer vam nebi inaće ovo znala.Na Šubičevcu ima i danas,ali žalostan restoran Dubravka,tada je to bilo mjesto gdje se za ljetnuh vručina moglo doći na tarasu rashladiti i plesati.Sve od drva,a iz okolne bobovine uvijek dolazi dašak povjetarca da rashladi ugrijane plesaće.Tu je i moja mama možda samo taj put bila,jer ambijent Dubravke je bio kao stvoren za nove parove i ljubavnike.O Šibeniku dok je bio grad nastavak slijedi.

<	svibanj, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Svibanj 2015 (2)
Travanj 2010 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv